Okupili smo se u zaseoku Grabovci i odatle po grupama išli do zaseoka Loze vozeći se na starinskim zaprežnim kolima koje je vukao konj Vili. Bila je to nezaboravna vožnja jer su neki po prvi put u zbilji vidjeli konja, a kola kojima smo se vozili prava su rijetkost danas tako da je većini učenika to bio doživljaj koji će pamtiti. Gospodin Jozo Lozo dovezao nas do svoga obiteljskog gospodarstva na kojem se njegova obitelj i on brinu o brojnim životinjama. Tu smo vidjeli: magarca, koze, zečeve, domaće i divlje svinje s njihovim mladuncima, razne vrste peradi među kojima su najzanimljiviji bili paunovi. Najduže smo se zadržali sa psima. Nekoliko vrsta pasa se nalaze smješteni po boksovima, a kujica sa nekoliko štenaca bila je toliko druželjubiva da nam je dopustila da mazimo i držimo njene psiće. Čak i oni učenici koji se boje psa bez straha su ih dodirivali.     

Odatle smo otišli u sušionu pršuta gospodina Velimira Maršića gdje nas je dočekala gospođa Ana. Provela nas je po lijepo uređenom objektu sušione. Tu smo vidjeli i preparirane divlje životinje te brojne stare predmete koji su se nekada koristili u domaćinstvima našega kraja. Kao zahvalu za gostoprimstvo i čašćenje slatkišima i sokovima, ljubaznoj domaćici smo se pokušali zahvaliti pjesmom, čak i ponekom gangom. Uz vodstvo  naše vjeroučiteljice Maje razgledali smo i crkvu svetog Josipa Radnika.

Ponovno smo sjeli na kola i vratili se na OPG Grabovci. Već pomalo gladni i žedni okrijepili smo se ćevapčićima i napitcima te se nastavili zabavljati i družiti. Neki su igrali nogomet, a neki skakali u vrećama. Preskakalo se vijače, potezali konopi, igralo lovice. Neki su šetali i promatrali prirodu i stare kamene kuće koje su vrijedni vlasnici obnovili nastojeći sačuvati njihov izvorni izgled. 

Boravak na svježem zraku u nedirnutoj prirodi većini učenika se toliko svidio da su i prije povratka pred školu pitali kada ćemo ovakav oblik nastave opet ponoviti. Zadovoljstvo se vidjelo na zarumenjenim i nasmijanim licima učenika. To je i najbolja potvrda našim učiteljima da je vrijedno truda povremeno napustiti sigurnost učionica i upustiti se u malu avanturu održavanja nastave u prelijepim i jedinstvenim dijelovima našeg zavičaja.     

Ujedno smo i osvijestili važnost očuvanja biljnih i životinjskih vrsta našega kraja i njihovih staništa te planeta Zemlje kao našeg zajedničkog i jedinog doma.

Marijana Ivanko Tomić